Subota, Novembar 14, 2015

IPAK SE NE OKREĆE (a i nije baš nešto okrugla)

II DEO
Bez stvaranja po
četne pretpostavke da živimo na rotirajućoj lopti, gravitacija je potpuno nepotrebna i besmsilena za objašnjavanje bilo čega što doživljavamo i iskušavamo tokom života, ali ako ljude želiš da potčiniš verovanju kako žive na rotirajućoj lopti onda moraš smisliti i nekakvo objašnjenje kako to da ne odlete sa nje. Činjenično i nedvosmisleno nikad dokazana gravitacija služi upravo tome. Da se ljudi čvrsto drže i zadrže unutar verovanja o životu na rotirajućoj lopti, verovanja po kojem gravitacija tera atmosferu da rotira zajedno sa Zemljom, potom ne dozvoljava da ljudi odlete sa površine Zemlje, i ne samo to, ona magično zadržava i održava svu vodu na zakrivljenoj površini sfere, suprotno osnovnoj prirodnoj težnji vode da se uvek izravna sa površinom, potom, nekim naučno fantastičnim mehanizmom gravitacija omogućava svim insektima, pticama i avionima u vazduhu da ne osete ni najmanju posledicu rotacije atmosfere ogromnom brzinom, te uprkos vratolomnoj brzini rotacije Zemljine atmosfere insekti, ptice i avioni se mogu kretati u kom god pravcu žele, bez ikakvih prepreka i problema.
Teoretsko postojanje gravitacije nam takođe omogu
ćava da bez problema verujemo kako ne osećamo (i kako nikako ne možemo osetiti) rotiranje Zemlje, i rotiranje sloja vazduha oko Zemlje, ali zato svim čulima i te kako osećamo sva ostala kretanja vazduha nazvana vetrovi, od povetarca do uragana. Zahvaljujući zvaničnom naučnom objašnjenju, imamo situaciju sa dvostrukim kretanjem vazduha, jedan sloj vazduha stalno rotira uz Zemlju ogromnom brzinom uvek u jednom te istom pravcu, a unutar tog pokretnog sloja vazduha nepromenljive brzine i pravca kretanja odvijaju se sva ostala kretanja vazduha koja čulima registrujemo, u svim mogućim pravcima, i to brzinama daleko manjim od brzine rotiranja vazduha oko Zemlje. Religija zvana Nauka je iznašla magično rešenje i za tu apsurdnu situaciju... a šta bi drugo nego gravitacija. Nije na odmet pomenuti da su pored vetrova, i oblaci na svoj način imuni na brzo rotiranje sloja vazduha u kojem se nalaze. Sada sledi nekoliko pitanja na temu kretanja aviona kroz rotirajuću atmosferu, koja rotira brzinom od oko 1600 km/h (444 m/s), a prosečna brzina putničkog aviona je oko 800 km/h - da li, i na koji način, kretanje duplo manjom brzinom u suprotnom pravcu od rotacije zemljine atmosfere utiče na fiziku leta aviona? Da li, i na koji način, kretanje aviona duplo manjom brzinom od brzine rotacije zemljine atmosfere u pravcu sever-jug ili jug-sever utiče na fiziku leta aviona? Da li pilot prilikom leta mora da prati zakrivljenje Zemljine kugle, tj. da li on tokom leta povremeno treba da spušta nos aviona na dole kako bi putanja leta pratila zakrivljenje kugle? Ne znam koliko tačno vremena prođe prilikom sletanja aviona od trenutka kada pilot prvi put ugleda pistu pa sve dok ne sleti, ali je svakako u pitanju vreme koje se meri sekundama ili minutima. Da li je nekada neki pilot, član posade ili putnik, neposredno pre sletanja uočio/video pomeranje piste (444 metra po sekundi u neku stranu), a ako nije, na koji se način prema zakonima važeće fizike usklađuje fizika sletanja aviona sa rotacijom Zemlje? Sekund pre nego što točkovi aviona dodirnu tlo, Zemlja je u jednoj poziciji rotacije, a već sekund kasnije je 444 metra otišla dalje... suštinu većine odgovora koje sam dobio na ova pitanja predstavlja shvatanje po kojem sva ova pitanja nisu na mestu, da se odavno zna kako gravitacija sve to magično rešava, uređuje i drži pod apsolutnom kontrolom. Neretko provejava i shvatanje po kojem nema tu šta mi da se pitamo, niti uopšte treba da se upuštamo u razmišljanje i razmatranje svih apsurda, nedoslednosti i nelogičnosti koje sadrži teorija o životu na rotirajućoj lopti. To nakaradno shvatanje ima opravdanje u tome kako se tim temama bave, i treba da se bave, isključivo naučnici, a mi smo maleni, beznačajni i bezvredni crvi, kako smemo uopšte da se usudimo da posumnjamo u reči stručnjaka i autoriteta na polju, oni su ej bre čitav svoj život posvetili izučavanju toga. Nevezano od teorije o rotirajućoj lopti, ovakav narativ se često primenjuje tokom raznih diskusija u kojima se javljaju glasno izražene sumnje u ispravnost važećih i opšteprihvaćenih naučnih teorija bilo koje grane nauke.
I nikako ne treba zaboraviti na
činjenicu da je sistem osmislio mehanizam po kojem ako neko želi da demantuje ili opovrgne postojeću naučnu teoriju, taj mora na gotovs imati spremnu svoju teoriju koja će, ukoliko zadovoljava ’’ispitnu komisiju’’, zameniti važeću koja se opovrgava. Suštinski posmatrano, to znači samo da se jedna dogma menja drugom. Tu ne postoji ništa naučno. Istinski naučni pristup se bazira na nepristrasnom istraživanju i eksperimentisanju, građenju osnovnih konstrukcija na onome što je izvesno, i tek posle toga mogu da uslede nekakve pretpostavke ili hipoteze koje bi se posle matematikom, i eventualno dodatnim istraživanjima i eksperimentima, dopunile i razradile do teorije. Religiozni naučni pristup se bazira na pravljenju početne ’’svete’’ pretpostavke u čiju se ispravnost ne sumnja i koju na kraju treba dokazati, i tek po postavljanju te pretpostavke idu istraživanja i eksperimenti, a u obzir se uzimaju samo rezultati i zaključci koji pašu početnoj pretpostavci, dok se rezultati i zaključci istraživanja koji ne odgovaraju početnoj pretpostavci najčešće proglašavaju nenaučnim, a eksperimenti neuspelim.

Naučna zajednica koja počiva na religioznom naučnom pristupu svoje postojanje i dugotrajni opstanak duguje postojanju dogmatizovanog školskog programa, koji između ostalog služi i za štancanje budućih instalatera i propagatora istog tog školskog programa. Stvoreni su takvi uslovi da je dovoljno stvoriti čvrsto i duboko verovanje u neku teoriju, i činjenice će se same stvarati. Gomila naučnih teorija je bazirana na tom principu, tako je i sa teorijom po kojoj živimo na rotirajućoj lopti. Po pitanju te teorije, situacija je takva da ako se postavi pitanje dokaza za tvrdnju da je zemlja okrugla, većina ljudi ne bi uložila ni trunku intelektualnog napora da pruže konkretan odgovor, već bi to bilo nešto u stilu ’pa to svi znaju da je zemlja okrugla’. Odgovori onih koji bi se eventualno otisnuli u avanturu pokušaja davanja odgovora na to pitanje bili bi u direktnoj zavisnosti od nivoa indoktrinacije školskim programom, tj. kretali bi se u rasponu od opštepoznatih, osnovnoškolskih na pamet naučenih informacija – imamo slike zemlje iz svemira, pojava dana i noći, linija horizonta, preplovili je moreplovci, pri pomračenju meseca po senci se vidi da je zemlja sfernog oblika... sve do stručnih i naučnih na pamet naučenih informacija baziranih na teoretskoj fizici i matematici, staroj poznatoj igri koja može da se kroji, prepravlja, ispravlja, menja i prilagođava prema svemu što je um pojedinca u stanju da percipira.

Teorija o životu na rotirajućoj lopti između ostalih kao argument navodi rukovođenje logikom kako su sva bliža i dalja nebeska tela sfernog oblika, te mora biti da i mi živimo na jednom takvom (to bi bilo isto kao kada bi se čovek rukovodio logikom – oko mene su sve pametni ljudi, mora biti da sam i ja pametan, ili, oko mene su sve glupi ljudi, mora biti da sam i ja glup). Jedini ’opipljiv’ fizički dokaz koji imamo jeste ono što možemo da vidimo – a to je da su nebeska tela kružnog oblika. Ne postoji ni jedan dokaz da su u pitanju sfere. Što se realnih fotografija Zemlje iz svemira tiče, one ne postoje, postoje samo kompjuterski stvorene slike, koje za cilj imaju samo da dodatno zacementiraju naše prethodno duboko ukorenjeno verovanje usađeno tokom ranog detinjstva. Po pitanju moreplovaca koji su navodno oplovili rotirajuću loptu, kako može moreplovac da razlikuje da li plovi duž obima lopte ili plovi duž kruga po kružnici? Ne može, samim tim to nije i ne može biti nikakav dokaz da živimo na lopti.
Prema teoriji o
životu na rotirajućoj lopti, linija horizonta svoje postojanje duguje upravo činjenici da je zemlja okrugla. Ponekada to objašnjenje automatski sledi i pojašnjenje da kad bi živeli na ravnoj zemlji, linija horizonta ne bi mogla da postoji, a neki idu čak toliko daleko da tvrde da bi ameri i evropljani mogli da se gledaju preko okeana u slučaju da je zemlja ravna. Što je naravno teška budalaština. Ako bih dozvolio pomisao da mi čula funkcionišu tako da mogu da vidim suprotnu obalu preko atlantika, onda bih morao da dozvolim i pomisao da mogu  da čujem zvuke sa suprotne obale. Zašto bih davao prednost jednom svom čulu u odnosu na drugo?
Linija horizonta nema nikakve veze sa navodnom zakrivljeno
šću zemlje, već je proizvod načina na koji funkcioniše vid ljudskog bića. Linija horizonta je uvek u visini naših očiju, nikad ispod, nikad iznad, i uvek se nalazi tačno na spoju dva elementa različitih gustina (nebo zemlja, nebo voda). Kada legnemo leđima na zemlju i gledamo u nebo ne možemo da vidimo liniju horizonta, a kada ustanemo i gledamo pravo ispred nas, vidimo liniju horizonta i to uvek u visini naših očiju. Pitajte bilo kog slikara koji je makar jednom slikao u prirodi, kada četkicom određuje liniju horizonta, četkica mu je uvek u visini očiju. A da bi slikar na slici verno predstavio ono što vidi, neophodno je da poštuje zakon linearne perspektive. Postoji nešto što se zove tačka iščezavanja, i to je ono dokle mi možemo da vidimo. Kada stanemo recimo na put ili na železničku prugu, i gledamo pravo ispred nas, naše vidno polje je piramidalnog oblika, tj sve završava u jednoj tački, tački iščezavanja. Iako je manje očigledno, zbog nedostatka vidljivih vertikalnih linija, isti princip važi i kada sa plaže posmatramo liniju horizonta koju čine voda i nebo. Navođenje postepenog nestajanja brodova iza linije horizonta (ili nemogućnosti da vidimo donje delove visokih zgrada zbog linije horizonta) kao nekakvog dokaza o zakrivljenosti zemlje je takođe budalaština, i to poprilična. Potražite fotografije linije horizonta snimane sa plaže i na svim postojećim slikama videćete da je linija horizonta uvek ravna. Zahvaljujući onoj igri koju sam pomenuo, matematici, može se izračunati koliko je dugačka vidljiva linija horizonta i koliko je udaljena od nas. Dužina i udaljenost vidljive linije horizonta direktno zavise od nadmorske visine sa koje se posmatra, što je visina veća, linija horizonta je duža. Međutim, bez obzira na visinu sa koje je snimana linija horizonta, ne postoji fotografija koja prikazuje makar trunku zakrivljenja na liniji horizonta, uvek je ravna. Nadam se da nije potreban podsetnik na činjenicu da je lopta sa svih strana okrugla, i da je i najmanji delić lopte uvek lučnog oblika. ’Kontraargument’, iliti opet verbalna budalaština, na pojavu uvek ravne linije horizonta bez obzira na nadmorsku visinu jeste objašnjenje kako smo mi isuviše mali da bismo mogli da uočimo zakrivljenje naše ogromne veličanstvene rotirajuće lopte, da uoči takvo nešto može isključivo NASA. Zamislimo situaciju da dvoje ljudi stavimo tako da jedno posmatra pravo ispred sebe u pravcu sever jug (recimo iz Subotice ka Novom Sadu), a drugo da posmatra pravo ispred sebe u pravcu istok zapad (recimo iz Kikinde ka Somboru). Onome koji posmatra u pravcu sever jug, njegova linija horizonta se pruža u pravcu istok zapad, a onome koji posmatra u pravcu istok zapad, linija horizonta se pruža u pravcu sever jug. I jednom i drugom posmatraču linije horizonta su ravne.
Pri
ča o brodovima koji nestaju iza linije horizonta je kao što sam već pomenuo, budalaština, a sve što je potrebno da se shvati da je u pitanju budalaština jeste prost eksperiment, koji će uključivati naše oko i neko vizuelno pomagalo - dvogled, teleskop, kamera sa dobrim zumom. Ako sa obale posmatramo brod koji plovi ka horizontu, on će zbog piramidalnosti našeg vida, tj. tačke iščezavanja, postajati sve manji i manji, sve dok se nam se u potpunosti ne izgubi iz vida. Po teoriji života na rotirajućoj lopti, brod je navodno sišao ispod linije horizonta, ali ako se uzme neko od navedenih vizuelnih pomagala, lako uočavamo da je brod i dalje tu, vidljiv, plovi, nije sišao iza linije horizonta. Da zaista živimo na lopti, zbog njenog zakrivljenja brod bi se naginjao pod određenim uglom odlazeći od nas, ali to je ono što niko nikad nije primetio, uočio, kamoli snimio. Sve što se eventualno može zapaziti jeste brod koji nestaje kao da se spušta pokrenim stepenicama iza linije horizonta, a glavni jarbol broda uvek ostaje pod pravim uglom u odnosu na liniju horizonta.
Kao što je hronološki već predstavljeno, dok jezuiti nisu stvari uzeli pod svoje, među ljudima je preovladavalo geocentri
čno shvatanje, tj. da je Zemlja fiksirana, nepomična, a da se tela nebeska okreću oko nje. Međutim, jezuiti su to promenili, uveli su i nametnuli heliocentrično shvatanje, tj. da se sve vrti oko Sunca. Nisu nametnuli samo to, već i da Zemlja tokom rotacije oko Sunca istovremeno rotira i oko svoje ose. Da bi čovek podlegao takvom verovanju i prihvatio ga kao istinu, neophodno je da iz jednačine lične percepcije u potpunosti izbaci sve ono što beleže njegova čula i oseti. Kada izađemo napolje i posmatramo nebo po danu ili noći mi primećujemo samo to da se Sunce, Mesec i zvezde kreću preko neba. Ne možemo da vidimo, osetimo ili registrujemo bilo kakvu naznaku Zemljine rotacije, kako oko njene ose, tako i oko Sunca. Ali, naterani smo da verujemo kako su naša čula nesavršena i da treba da verujemo u ono što nam stručnjaci kažu. Čovek ne treba da bude genije da bi shvatio da je potpuno svejedno da li se Zemlja okreće oko svoje ose a zvezde miruju, ili da Zemlja miruje a zvezde se okreću oko nje. Geometrijski posmatrano, oba slučaja su primeri relativne rotacije jednog tela u odnosu na drugo, tako da to nikako ne može biti uzeto kao nekakav dokaz ili argument za potvrdu da Zemlja rotira oko svoje ose. Naučeni smo da verujemo kako Zemlja rotira brzinom od 1600 km/h (to je brzina rotacije na ekvatoru, kako se ide ka polovima ta brzina opada) ali na žalost, mi to ne možemo nikako da osetimo i to zbog večnog prisustva i dejstva misterioznog i magičnog gravitacionog polja kojim vlada isto tako misteriozna i magična sila zvana gravitacija. Već je pomenuto da je gravitacija izmišljena kao naučno objašnjenje u slučaju da se zapitate bilo šta u vezi bilo koje nelogičnosti ili apsurda koje sa sobom vuče i nosi teorija o životu na rotirajućoj lopti. Zbog gravitacije ništa ne može da odleti sa površine planete, niti jedna kap vode iz okeana. Tako moćna sila kao što je gravitacija ne samo da ne dozvoljava kapima da napuste vodu, nego i samu površinu vode čini zakrivljenom. Prosto neverovatno deluje činjenica da je jedna tako moćna sila potpuno nemoćna pred običnim helijumskim balonom.  
Naravno, u religiji zvanoj Nauka, vidljivo i opipljivo nije bitno, bitno je da gravitacija sve dr
ži pod kontrolom. Čak je i atmosferu oko Zemlje uzela pod svoje, ne da joj mira, te i ova sa Zemljom mora da rotira. Ali niko ne zna do koje visine deluje gravitacija na atmosferu i tera je da rotira sa Zemljom. Niti ko zna da označi i prikaže koji slojevi atmosfere rotiraju kojom brzinom, zna se samo da ne rotiraju svi slojevi atmosfere istom brzinom. Ali nema veze, tu je gravitacija da reši svaki problem. Atmosfera nam rotira vratolomnom brzinom u pravcu zapad istok, ali zato bez problema možemo da osetimo vetar koji duva u bilo kom pravcu u odnosu na pravac rotacije Zemlje. Avion koji leti u smeru Zemljine rotacije i avion koji leti u suprotnom smeru od rotacije Zemlje imaju isto vreme leta, zato

John [Odgovori]

Very informative blog post.Really thank you! Keep writing. ebfgdedgfeeegfce

Comment by Smithb500 (10/16/2016 12:06)

Good [Odgovori]

i am interested by this topic and would really like to find out some more statistics as my buddy want records on this subject matter. do you've got any other articles approximately this?
Best SEO Training course in Lahore

Comment by missy (07/23/2020 19:54)

Maid 2021 Alex Pink Jacket [Odgovori]

This is just the information I am finding everywhere. Thanks for your blog, I just subscribe your blog. This is a nice blog..

Comment by Maid 2021 Alex Pink Jacket (10/18/2021 12:21)

Dodaj komentar