EBOLA SCENARIO
Masivna kampanja
zastrašivanja ljudi virusom Ebole je poprilično uzela maha. Ljudi su već
dovoljno preplašeni verovanjem da ih virus može napasti svakog časa, posle
najmanjeg kontakta. Histerija je pripremljena, čeka svoj čas. Strah je oduvek
bio i dan danas jeste najmoćnije oružje za manipulaciju mase. Pokaži ljudima
sliku nekog mikroorganizma, reci im šta je u pitanju i šta on radi, i ljudi će
to slepo da progutaju, samo na osnovu bespogovornog verovanja, iako realno ne
znaju ništa.
Osnova taktike zastrašivanja virusom Ebole leži u sledećoj rečenici – virus
Ebole ubija ljude. Sve ostalo u vezi virusa Ebole ljudi mogu da prihvataju ili
ne prihvataju, ali je bitno da postoji jedno koreno verovanje koje se neće
dovoditi u pitanje, a to je – virus Ebole ubija ljude.
Potom propagandna mašinerija počinje sa intenzivnim zastrašivanjem korišćenjem
krilatica- brzo širenje virusa, ne možemo obuzdati virus, virus je počeo da
prelazi granice, prekasno je da se zaustavi, predviđaju se milioni smrti i sl.
To kod običnog čoveka stvara utisak da prethodno sasvim zdravi ljudi odjednom
redom počinju da padaju mrtvi, pokošeni virusom.
To je sasvim dovoljno da se čoveku pomuti zdrav razum, i da se iracionalnim
strahom čovek odvrati od razmišljanja na temu. Gde je virus Ebole napravio
proboj, i odakle je počeo da se širi? Iz Pariza? Londona? Njujorka? Vašingtona?
Ne, nikad nećete čuti da je neki virus započeo svoje širenje u Evropi ili
Americi, to uvek moraju biti neke egzotične tačke na mapi sveta, neke
vukojebine iz perspektive belog modernog čoveka. HIV je došao iz negde iz
Afrike, ptičji grip je došao negde iz Azije, svinjski grip iz Meksika, SARS je
došao iz Kine, virus Zapadnog Nila je došao iz Ugande, i sad imamo Ebolu koja
nam, kako kažu, dolazi iz Gvineje, Sijera Leonea i Liberije. Kao što je slučaj
sa većim delom Afrike, tako i u pomenute tri države decenijama vladaju bolesti
i ekstremno siromaštvo. Ne postoje ni osnovni higijenski uslovi, izvori vode su
žešće zagađeni, ogromne količine zabranjenih toksičnih pesticida se istovaruju
u Africi, vakcinacije se na teritoriji Afrike sprovode decenijama – dakle, odavno
su ostvareni svi preduslovi za konstantano narušavanje imunog sistema ljudi
koji žive tamo.
Ali se sve to svesno gura u petnaesti plan da bi svoje mesto u priči zauzelo
njegovo veličanstvo – virus. Nevidljivi terorista. Strah i trepet. Trijumf
moderne medicine nad zdravim razumom. Glavna ikona crkve biološkog misticizma.
Pretnja koja dolazi spolja i koja ima moć da nas uništi u potpunosti.
Ako upotrebite zdrav razum i elementarnu logiku - da u objektivnoj stvarnosti
zaista postoji nekakav mikroorganizam koji spolja ulazi u naše telo i ima moć
da nas potpuno uništi, čovečanstvo ne bi postojalo danas, niti bi ma kakva
evolucija bila moguća. U pitanju nisu nikakvi mikroorganizmi, klice ili kakve
god spoljašnje grozote, već naš imuni sistem. Ukoliko je naš imuni sistem
dovoljno jak, ne postoji nikakva spoljašnja golim okom nevidljiva pretnja koja
ga može ugroziti. Ali, ako prethodno čoveku sa dovoljno strana narušiš i izbušiš
imuni sistem, i najbenigniji mikroorganizam mu može narušiti zdravlje ili
dovesti do smrti. Međutim, o jačini našeg imunog sistema i načinima kako da ga
održavamo jakim se ne priča, to nije predmet diskusije, jer da jeste, onda se u
priču ne može uvesti nepostojeća kategorija opasnosti od virusa koji u telu
prave krš i lom, niti bi mogle u priču da uleću vakcine protiv svih tih gadnih
virusa.
Zašto bolesnim i siromašnim ljudima u Africi omogućiti bolje i čistije uslove
života, zašto da piju čistu vodu, zašto da rade na jačanju svog imunog sistema,
kada umesto toga možemo populaciju da plašimo virusima i pandemijama,
primoravamo ih na korišćenje toksičnih vakcina i lekova, zarađujemo milijarde
dolara i istovremeno kontrolišemo i pratimo nivo poslušnosti i bespogovorne
vere koji će masa prikazati svaki put kada bude suočena sa nevidljivom
opasnošću?
Već decenijama je nekontrolisana dijareja vodeći uzrok smrti u zemljama trećeg
sveta. Nekontrolisani odliv elektrolita iz tela čini da podjednako umiru i deca
i odrasli. Svaki iole zdravorazuman lekar bi prvenstveno poradio na
zaustavljanju dijareje pomoću pravilne ishrane, ali ne, to nije moguće izvesti
jer situacija mora da se predstavi kao – mikroorganizmi u crevnom traktu
izazivaju dijareju, stoga trebamo ljude krkati ogromnim količinama antibiotika
kako bi pobili mikroorganizme. Upotreba širokog spektra antibiotika uvek
izaziva pomor našem telu potrebnih i korisnih bakterija, što stvara stanje u
kojem pacijent ne može praktično ništa da iskoristi iz ono malo hrane koju
dobija, i kao rezultat dolazi smrt.
Glavni pokazatelji Ebole su dijareja, preterano krvarenje, krvav urin i
stolica, svrab i osip na koži. Dijareja je na afričkom kontinentu prisutna već
decenijama zbog odsustva elementarnih higijensko sanitarnih uslova. Jedna od
posledica izloženosti toksičnim pesticidima jeste obilno krvarenje. Beta
laktamski antibiotici dokazano izazivaju obilno krvarenje. Adenovirusne
vakcine, koje se godinama koriste u zemljama trećeg sveta, za jednu od posledica
imaju dijareju i krvav urin i stolicu. Glad i hronična pothranjenost su glavni
uzrok propadanja i stalnog smanjivanja broja T limfocita, jedne od najbitnijih
komponenti našeg imunog sistema.
Umesto razmišljanja na tu temu, ubacuje se mistični virus koji mora biti u
centru pažnje, odlučili su da k’o blesavi ponavljaju Ebola, Ebola, Ebola...i to
vrlo brzo postaje opšteprihvaćena istina, zbog koje se preplašenim ljudima
javlja izražena paraliza razmišljanja i ostavlja im se samo sposobnost da
bespogovorno prate i veruju u zvanične izveštaje i konstrukcije, koje služe
isključivo da bi preplašeni ljudi imali konstantan priliv hrane za strah i
njegov uspešan odgoj i razvoj.
Svetska zdravstvena organizacija je glavna izveštajno/obaveštajna institucija
po pitanju objavljivanja brojeva slučajeva i smrti u vezi bolesti, i letos u
nekom trenutku SZO je objavila brojke koje se tiču slučajeva virusa Ebole na
području Gvineje, Sijera Leone i Liberije – registrovan ukupno 1201 slučaj i
672 smrti. Tu treba napomenuti da se ta cifra deli na tri kategorije slučajeva
– potvrđeni, verovatni i sumnja se. Kada se uzmu brojke samo potvrđenih
slučajeva, brojke su 814 slučajeva i 456 smrti. Do sada su se te brojke
povećale i mislim da je sad u pitanju preko 9000 slučajeva i preko 4500 smrti.
Američki CDC je izbacio prognozu da će do januara 2015. godine u Liberiji i
Sijera Leoneu biti između 500 000 i 1,5 miliona slučajeva ebole. SZO je u
septembru dala prognozu da će u novembru biti oko 21 000 slučajeva Ebole ako ne
bude nekih promena.
Kada pogledate zvanične brojke slučajeva običnog sezonskog gripa, koje
objavljuje SZO, to izgleda ovako: svake godine procenjen broj slučajeva gripa
se kreće između 3 i 5 miliona, a procenjeni broj smrtnih slučajeva od sezonskog
gripa se kreće između 250 000 i 500 000. To se dakle dešava svake godine. Da li
se svake godine prilikom pojave sezonskog gripa javnost žešće flešira
pandemijom, milionskim slučajevima i stotinama hiljada mrtvih?
Zamislite da u ovom trenutku SZO izađe pred javnost predstavljajući Ebolu brojkama
sezonskog gripa – ’NAJNOVIJA VEST trenutno je registrovano 3 do 5 miliona
slučajeva Ebole širom sveta, između 250 000 i 500 000 ljudi je mrtvo’. Momentalno
bi nastala histerija. Sudeći po reakcijama nekih ljudi na trenutno stanje sa
Ebolom, ne sumnjam da bi bilo i samoubistava da su u pitanju milionske cifre
kao kod sezonskog gripa. Međutim, za sezonski grip odavno niko ne mari, svet je
već navikao, ali sa Ebolom je drugačije. Od Ebole se, ej krvari, ljudi pljuju
krv, iskrvare bre i na kraju umru...kao da je davljenje u sopstvenoj sluzi i
mukusu lepša smrt od krvarenja.
U svakom slučaju,
umesto hronične gladi i pothranjenosti, konstantno zagađene vode, konstantnog
industrijskog zagađenja toksičnim otpadima, stalnih ratova, otetog obradivog zemljišta,
kampanja sa otrovnim lekovima i vakcinama... umesto tog hroničnog
višedecenijskog stanja u mnogim državama na afričkom kontinentu, javnosti se
potura virus. Režirana iluzija za javnost...pogledajte ove ljude što umiru po
Africi, ubija ih virus Ebole. Postoji mnogo toga što treba da saznate o virusu.
Mi smo stručnjaci i mi ćemo vam sve reći. Trenutno smo bezbedni, ali je pretnja
tu, pred našim vratima. Mi trenutno odgovora na Ebolu nemamo, a i ako ga bude
bilo, biće to naravno neka magična vakcina.
Javnost je odavno naviknuta da zlotvorsku medicinsku praksu rušenja imuniteta
putem vakcina poima kao medicinsku brigu za zdravlje i bezbednost. U opštem
strahu i paranoji od nekakvog zlog virusa, prvo što će čovek učiniti jeste da
dozvoli stručnoj i ovlašćenoj osobi da mu ubrizga sintetički koktel spasenja.
Ali, bolje da ostavimo u stranu te misli o spasenju putem vakcine i da se
posvetimo problematici dijagnostikovanja Ebole.
Sledi citat sa www.simptomi.rs:
''Znaci i simptomi EBOLE?
Ebola obično počinje naglo sa simptomima sličnim gripu koje karakteriše umor, povišena temperatura, glavobolja, i bolovi u mišićima, zglobovima i bolovima u trbuhu.
Povraćanje, proliv i gubitak apetita su takođe česti. Ređe, simptomi obuhvataju sledeće: bolovi u grlu, bol u grudima, štucanje, kratak i
otežan dah i otežano gutanje.
Prosečno vreme između početka infekcije i početka simptoma je 8 do 10 dana, ali se može javiti između 2. i. 21 dana.
Kožne manifestacije mogu uključivati makulopapuloznu ospu (u oko 50% slučajeva).
Rani simptomi EVD mogu biti slični onima kod malarije, denga groznice, ili drugih tropskih groznica, pre nego što bolest progredira ka krvarećoj fazi.
U fazi krvarenja, unutrašnje krvarenje i potkožno krvarenje mogu se javiti u vidu crvenila očiju i krvavih povraćanja, krvanih stolica, ili crnih stolica.
Krvarenje u koži može da stvori petehije, purpure, ekhimoze i hematome (posebno oko igle nakon davanja lekova, ili nakon infuzije).
EVD uzrokuju četiri od pet virusa klasifikovanih u rodu Ebolavirus, porodice, reda Filoviridae Mononegavirales. Ove četiri vrste virusa su Bundibugio virusa (BDBV), ebola virus (EBOV), Sudan virus (SUDV), tai šuma virus (TAFV).Peti virus, virus Reston (RESTV), ne smatra se da izaziva bolest kod ljudi.
Nije sasvim jasno kako se ebola širi. Prenos sa čoveka na čoveka javlja se kod kontakta sa krvlju ili telesnim tečnostima zaražene osobe, ili putem kontakta sa kontaminiranom medicinskom opremom, posebno iglama i špricevima. Semena tečnost je zarazna kod preživelih do 50 dana. Prenos vazduhom nije dokumentovan tokom prethodnih EVD epidemija.''
Prvo kažu počinje naglo, pa kreću redom sa nabrajanjem simptoma, i kao što se
da primetiti, svaki čovek može imati bilo koji od ovih simptoma ili više njih
odjednom iz milion drugih do sada poznatih razloga. Ali sada, kada je prisutna
nevidljiva opasnost zvana Ebola, svi oni koji ispoljavaju neke od ovih simptoma
automatski postaju potencijalni zaraženi. U pomenutim afričkim zemljama
dijagnostikovanje potencijalnih obolelih se prvenstveno vrši odokativno,
uočavanjem ispoljavanja simpotma sličnih gripu, a potom se vrše testovi na
osnovu kojih se postavlja konačna dijagnoza prisustva bolesti.
Još jedan citat
sa www.simptomi.rs:
'' Kako se postavlja dijagnoza ebole?
Medicinska anamneza, posebno putovanje u regije u kojima postoji zaraza je veoma bitna za postavljanje dijagnoze.
Dijagnoza se potvrđuje izolovanjem virusa, otkrivanjem njegove RNK, ili proteina, ili detektovanjem antitela protiv virusa u krvi obolele osobe.
Izolovanje virusa kulturom ćelija, detektovanjem virusne RNK polimeraze lančanom reakcijom (PCR) i otkrivanje proteina (ELISA) testom su efikasni testovi za otkrivanje bolesti.
Otkrivanje antitela protiv virusa je efikasno u postavljanju dijagnoze kasnije u toku bolesti, kao i kod osoba koje su ozdravile.''
Zvaničnici američkog CDC su
izjavili da za dijagnostikovanje Ebole koriste PCR testove, koji su izuzetno
precizni. To je teška zabluda, jer PCR testovi pokazuju samo prisustvo navodnog
virusa. Ne prikazuju prisutnu količinu virusa u telu. A da bi se virusna
infekcija uopšte ispoljila neophodno je prisustvo par miliona virusa u telu. To
je opštepoznata naučna činjenica. Za određivanje pristunog broja
(koncentracije) virusa u telu izvodi se test titra. Da li se radi test titra u
slučaju Ebole? Ne, ne radi se.
Inače, PCR test je baziran na ideji da se od pacijenta uzme majušno malecna
količina genetskog materijala za koji se ne zna, već pretpostavlja i sumnja da
u sebi sadrži virus ili virusne čestice. Potom se ta količina genetskog
materijala preko PCR ’pojača’ kako bi uopšte bila posmatrana od strane
stručnjaka. Znači, imamo uzorak genetskog materijala za koji se ne zna da li
uopšte u sebi sadrži željeni virus ili virusnu RNK, potom se preko
’dijagnostičkog’ testa uzorak učini podesnim za posmatranje i promatranje.
Uzorak u sebi sadrži sve i svašta, i različiti naučnici, inspirisani različitim
motivima, mogu davati različite interpretacije šta su našli u uzorku. Dakle,
identifikacija neke proteinske formacije kao virusne zavisi isključivo od
stručnjaka koji se time bavi. Do sada je bilo dosta slučajeva gde su stručnjaci
proglašavali otkriće nekog novog virusa, a njihovo otkriće se baziralo
isključivo na njihovoj ličnoj interpretaciji dobijenih rezultata, tj na
prepoznavanju nepoznatih proteinskih formacija kao virusa ili virusnih čestica.
Ogromnom broju ljudi može biti lažno dijagnostikovana Ebola zahvaljujući
ovakvom pristupu dijagnozi.
Test na virusna antitela takođe deluje vrlo obmanjujuće, jer se njime ništa
konkretno ne dokazuje, osim da naš imuni sistem proizvodi antitela za određene
vrste stranih tela/proteinskih formacija. Taj test ne dokazuje prisustvo virusa,
niti njegovu količinu. Taj test može samo da tvrdi da je ispitivani bio u kontaktu
sa nekom klicom. Test ne može da kaže da je ispitivani bolovao, ne može da
dokaže da boluje, niti može da predvidi da će doći do ispoljavanja infektivne
bolesti. Pored toga, tu postoji i ulogu igra još jedna od silnih medicinskih
zabluda - poistovećivanje imunog sistema sa brojem antitela. Imuni sistem je
daleko kompleksniji mehanizam od puke proizvodnje antitela.
Do 1984. godine, i ’’otkrića HIV virusa’’, u svetu nauke je važilo sledeće –
status ’’pozitivan na antitela’’ je značio da je imuni sistem pacijenta uspešno
odbio potencijalnu pretnju. Posle 1984. godine, sve se tumba naopačke, i danas
’’pozitivan na antitela’’ znači da te je spopao neki vrag i da odmah moraš na
tretman. Međutim, realnost je da je neophodno prisustvo ogromnog broja aktivnih
virusa kako bi se uopšte posumnjalo da je neko bolestan, ili pretpostavilo da
će se neko razboleti.
U priči o virusima je vrlo interesantna činjenica da do sada nije izolovan i
dokazan nijedan od silnih virusa za koje se inače tvrdi da postoje kao nekakvi
nezavisni preteći organizmi koji nam dolaze spolja.
Od pojave elektronskih mikroskopa, nauka je sama sebi propisala striktne korake
neophodne za dokazivanje i izolovanje virusa. Niti jedan naučni rad na temu
dokazivanja i/ili izolovanja virusa ne sadrži kompletnu dokumentaciju o
ispunjenosti svih propisanih koraka, da bi sa punim pravom mogli da kažu – evo
ga, vidite, pogledajte...virus, ha!
Slike sa elektronskog mikroskopa su uvek crno bele, tako da kada vidite obojene
slike virusa ili virusnih čestica, znajte da su dodatno dorađivane. Nemojte na
osnovu njih u svojoj glavi stvarati sliku nekakvog zlog virusa. U svakom
slučaju neophodno je biti upoznat sa činjenicom da nijedna od tih slika ne
prikazuje ceo izolovan virus ’’od glave do pete’’, niti neku izolovanu viralnu
česticu, već prikazuje samo uvećane, makro kadrove delova sadržaja genetskog
materijala za koji stručnjaci pretpostavljaju da je virusnog porekla. Onda se takve slike puste javnosti na uvid, a javnost nema razloga da sumnja u
to jer je od početka života trenirana da slepo i bespogovorno veruje
stručnjacima i autoritetima na polju.
A stručnjaci i autoriteti na polju su i dalje zadojeni teorijama iz 19. veka. U
školama stručnim se i dalje uči teorija klica, kao osnov moderne medicine –
postoji nevidljiva opasnost spolja, mi imamo vakcine da to sprečimo. Pored Luja
Pastera, određenu ulogu u plasiranju zablude o spoljašnjim opasnostima u vidu
mikroorganizama odigrao je i Robert Koh, koji je razvio procedure i uspostavio
osnovne postulate na kojima se bazira teorija klica:
- mikroorganizam mora biti prisutan u svakom slučaju
- mikroorganizam mora biti izolovan
- mikrorganizam mora da izazove bolest u zdravom domaćinu, i opet mora biti
izolovan.
Svaki od ovih postulata je opovrgnut, kako u vreme Koha, tako i danas, međutim,
to nije bila prepreka za uspostavljanje religije bazirane na teoriji klica.
Interesantno je i da sam Koh za života u svojim eksperimentima nikada nije
uspeo da u zdravom domaćinu izazove istu bolest sa prethodno izolovanom kulturom
nekog navodno patogenog mikroorganizma za koji se pretpostavlja da je izazivač
tražene bolesti. Luj Paster je na samrti priznao da sve ipak zavisi od terena
na kojem se navodno patogeni mikroorganizam nađe, drugim rečima, sve zavisi
isključivo od našeg imunog sistema.
Međutim, u akciji zastrašivanja Ebolom se konstantno naglašava još jedna
pogrešna pretpostavka – ljudski imuni sistem je bespomoćan u susretu sa tako
zlim i opakim virusom. To je u potpunosti netačno, ali se svejedno koristi za
pravljenje konstrukcija tipa - ’’prethodno zdrave osobe’’ izložene virusu
iznenada kolabiraju i umiru. Ne postoje nikakvi relevantni dokazi da su
pomenute osobe prethodno bile zdrave, za takvu tvrdnju bi trebalo sprovesti
temeljno i nepristrasno istraživanje da bi se zaista potvrdilo i posle slobodno
tvrdilo da su te osobe bile prethodno zdrave. U svakom slučaju, pred zdravim i
jakim imunim sistemom nijedan mikroorganizam nema šanse ni da se pošteno raširi,
a kamoli da izazove bolest. Ali priče o ljudskom imunom sistemu i njegovom
jačanju ne možete čuti tokom kampanje zastrašivanja nevidljivim neprijateljima,
već se koriste pomenute konstrukcije ’’prethodno zdrave osobe’’... mada je
krajnje cinično koristiti odrednicu ’’prethodno zdrave osobe’’ kada je u
pitanju stanovništvo Zapadne Afrike.
Vrlo verovatno da je trenutni scenario zastrašivanja Ebolom samo još jedan u
nizu prethodnih zastrašujućih scenarija o pandemiji. Sve prethodne ’’pandemije’’
– ptičji grip, svinjski grip, virus zapadnog nila, sars, i sl. su vladajućoj
eliti, pored sticanja ogromnog profita, poslužile i za uvid u to kako će se
masa ponašati u određenim (unapred smišljenim) okolnostima, kako će ispoljavati
svoj strah, kako će ispunjavati nove zahteve i/ili naređenja, kako će i do koje
mere poštovati novopostavljene propise, uredbe, odredbe i sl. Scenario sa
Ebolom može biti još jedan u nizu tih da kažem probnih, mada nije isključena
mogućnost da scenario sa Ebolom preraste u nešto malo ozbiljnije od dosadašnjih
’’pandemija’’. Zbog navodno izuzetno opake prirode virusa Ebole, zbog preterano
naglašene medicinske brige za bezbednost i zdravlje svih nas, a trenutno bez
adekvatnog medicinskog odgovora na nevidljivu pretnju, može se dosta lakše pristupiti
ograničavanju osnovnih ljudskih sloboda, formiranju karantina, ograničavanju
slobodnog kretanja, zatvaranju aerodroma, luka, proglašavanju delova država ili
možda i čitavih država rizičnim, zaraženim, kontaminiranim. I ne zaboravite,
sve bi se to odvijalo, bez ikakvog naučnog dokaza o postojanju nekakvog
spoljašnjeg mikroorganizma, u ovom slučaju virusa Ebole, a kamoli dokaza o njegovoj
navodnoj patogenosti. Ali, uz pomoć ’’zdravstvenih stručnjaka’’ i putem straha
uspostavljena je nova realnost, u kojoj je čovečanstvo u žešćoj opasnosti od
neke nevidljive pošasti, nema sad tu više nekog preteranog razmišljanja, frka
je, čeka se odgovor sveštenika u belom, koji će verovatno biti u vidu vakcine. I recimo da nova pravila u okviru nove epidemije ili pandemije nalažu – ne možeš
napustiti karantin, niti se možeš slobodno kretati, nećeš imati nikakva prava
ukoliko nisi vakcinisan. A vakcina protiv Ebole, kakva god bila, u osnovi će biti kao i sve dosadašnje vakcine - neprevaziđeni ruštelji ljudskog imunog sistema.